Često mi na um padne logor Manjača i nemogući uvjeti za život u kojima sam se nalazio. Uvijek i dan danas, želim da sam u nekoj ”sredini” – ”Ni u dobru se ne uzvisi, a ni u zlu se ne ponizi”. Ja volim svoj posao. Znam reći u šali: ”To je kao genetika…” Ili, rođen sam u ordinaciji.”

Kao malo dijete sam puzao između tatinih i maminih nogu dok su oni radili protetske radove, a već sa 13 godina, moj brat blizanac Edin i ja, počeli smo raditi u labaratoriji kod oca.

Moji najveći profesori i uzor u struci su mi moji roditelji. Uporedo sa zubotehničkom školom, otac nas je učio radu sa plemenitim metalima 22 karatna zlata, palador i auropal.

Uporedo smo savladali i vještine morfologije zuba u vosku, gipsu, metalu, zlatu, srebru i porcenalu.

Moje životno pravilo glasi: ”Nema vrhunske estetike bez znanja, bez vrhunske opremljene stomatološke labaratorije, uhodanog tima i vrhunskih svjetski materijala. Nema dobrih zuba sa lošim materijalom.” Ja osobno sam pobornik da svaki doktor stomatologije mora da završi srednju zubotehničku školu. Naša abeceda je morfologija zuba, a naši radovi su naš rukupis –  bez toga nema dobrih radova i estetike. Često puta sam sebi kažem: ”Onog momenta kada bih u pacijentu vidio isključivo novac, a ne potrebu da mu prije svega pomognem, prestao bih se baviti stomatološkom strukom.”

Ja sam doktor i moj zadatak je da liječim i pomažem ljude, bez obzira posjeduju li novca ili ne. Da se dobri zubi mogu napraviti za par sati, priča je za malu djecu i nešto u šta ozbiljan čovjek ne može povjerovati. To je nešto što postoji u crtanim filmovima, ali ne i u realnom životu.

Ono što me posebno čini sretnim i zadovoljnim, jeste činjenica da moji pacijenti dolaze iz različitih konfesija, širom Bosne i Hercegovine, ali i dijspore.

Na kraju, moj najveći kapital jeste pedesetogodišnja tradicija stomatologije porodice Bišćević.