Teško je sa 26 godina biti samac. Uvijek se osvrćem, da li u ordinaciji, ili u lovu, sa nadom da će mi se ukazati draga lica moje braće – Harisa i Edina. Moja bol i moja ljubav su samo meni znani – to je nešto što se ne može opisati riječima.

Svojim sinovima sam dao imena po mojoj rahmetli braći, Harisu i Edinu. Mama Jasmina je bila protiv toga. Znam, njoj je teško...

Danas, kada god zovnem svoju djecu, sjetim se svoje braće i nikad se na njih ne mogu naljutiti, pored svih mojih životnih problema i nedaća.

Za mene je najljepši grad Istanbul. Puno puta sam klanjao u Sultan Ahmet plavoj džamiji i tu sam se osjećao najljepše. Sultan Ahmetova džamija mi je bila inspiracija i nijjet da moja porodica i ja uvakufimo dvije munare u ament mojoj braći Harisu i Edinu, ali i svim šehidima koji su ubijeni na pravdi Boga. Za mnoge, ovaj naš porodični gest je neshvaćen, ali jednog dana, možda poslije 100 godina, mnogi će shvatiti šta sam želio da kazem... Imetak je prolazan, a dobra djela ostaju vječno.

Nijet za munare je postojao od juna 1992. god., od mog oca Faika, mame Jasmine i mene, ali mama se protivila dok se ona lično ne uvjeri da su moja braća Edo i Haris ubijeni na pravdi Boga. Četrnaest godina je prošlo i nikakvog glasa, a onda kišni utorak, 6. decembar 2005. god., preselio se na ahiret moj voljeni otac, za mene uzor u životu, najveći i jedini istinski prijatelj u životu, lovu i ordinaciji, moja zvijezda vodilja i moralna vertikala. Obzirom da sam želio za života moje majke Jasmine da munare ugledaju svjetlo dana, ubijedio sam mamu za naš nijet da se dvije vitke munare braće Biščević pođu graditi na Hamzibegovoj džamiji u Sanskom Mostu. Zahvaljujući velikoj pomoći Husein ef. Kovačevća i njegovom pravilnom razumijevanju našeg nijjeta, kamen temeljac za dvije munare braće Biščević, postavljen je 4. aprila 2008. godine.

16 godina traganja za svojom braćom. Braće nema... 16. aprila 2008. godine, počela je nicati prva munara braće Bišćević (tada već treća munara Hamzibegove džamije u S. Mostu). Istog dana pronađen je i moj brat blizanac Edin kod tunela Dragoraj, između Ključa i Mrkonjića, na izlazu tunela sa lijeve strane.

Kad se počelo sa izgradnjom druge munare (tada već četvrte munare Hamzibegove džamije), tog istog dana, tačnije 8. maja 2008. godine, u selu Hazići kod Žutog mosta, prema Manjači, u grupi od šest ubijenih, pronađen je i moj najstariji brat, dr. Haris Bišćević.

I dan danas vjerujem da to nije slučajnost, nego je to za mene jasan znak i Allahova milost.